Real Madrid CF & FC Barcelona – ponos španjolskog klupskog nogometa

Ponovo Madrid slavi svoje junake. Real Madrid CF je jedanaesti put svojim navijačima donio trofej najboljeg europskog nogometnog kluba. Gradskog rivala, Atletica, Real je savladao nakon izvođenja jedanaesteraca (5:3), odlučujućim pogotkom Ronalda, nakon što je rezultat poslije 120 minuta igre glasio 1:1. Prevlast španjolskih klubova na Starom kontinentu dopunjuje Sevilla, koja je osvojila UEFA Europsku ligu. Paradoks je još veći ako uzmemo u obzir, da je španjolsko prvenstvo, La Ligu, i Kup Kralja, Copa del Rey, osvojio katalonski velikan – Barcelona.

Messi-in-Ronaldo

Ronaldo s peharom Lige prvaka (Foto: www.mirror.co.uk) i Messi za vrijeme proslave duple krune (Foto: www.news.xinhuanet.com).

Najveće nogometno, ako ne čak i sportsko rivalstvo na svijetu, kastiljsko – katalonski derbi, nazvan El Clásico, između Reala i Barcelone, svaki put iznova pred ekrane privuče rekordan broj gledatelja. Real i Barca su – po mišljenju većine svjetskih ljubitelja najvažnije sporedne stvari na svijet i unatoč nogometnoj statistici – dva najveća svjetska nogometna kluba. Njihovo rivalstvo je veće od samog nogometa i prožima španjolsko društvo u cjelini, jer se tu radi o borbi između centra i metropole (Madrid) i drugog najvećeg grada u Španjolskoj (Barcelona), među centristima (Madrid) i katalonskim avtonomistima odnosno separatistima (Barcelona), među republikancima (Barcelona) i monarhistima (Madrid), među ljevicom (Barcelona) i desnicom (Madrid), Messijem (Barcelona) i Ronaldom (Real), Guardiolom (Barcelona) i Mourinhom (Real), među uglavnom doma odgojenim nogomatašima (Barcelona) i svjetskim zvijezdama (Real), između kombinacije totalnog nogometa i tica-taca sistema, koji ima za osnov posjed lopte (Barcelona) i sistema, koji gaji visok tempo i ima za osnov inspiraciju pojedinaca (Real) …

 sedanji grb  1931  1920  1908  1902
Sadašnji grb 1931 1920 1908 1902

Izvor: Wikipedia

Blancos, Merengues, Vikingos, Galacticos, Bijeli balet … samo su jedni od nadimaka ipak najvećeg svjetskog nogometnog kluba. Oni najvjerniji njegovi navijači, iz Španjolske, a pogotovo stanovnici metropole, ga zovu kratko i jeednostavno Madrid. A Madrid je osnovan 6. ožujka 1902., dok je kraljevski (Real) postao tek 1920. godine zaslugom tadašnjeg španjolskog vladara kralja Alfonsa XIII. Procjenjuje se da izza Reala stoji više od 85 milijuna navijača (Facebook) po cijelom svijetu. Njegov stadion Santiago Bernabéu u madridskoj četvrti Chamartin, kapaciteta 85.454 gledatelja, nosi ime po nekadašnjem klupskom predsjedniku, vjerovatno najzalužnijem da je Real danas to što jeste.

chamartin

Realov dom, Chamartin, kasneje nazvan po legendarnom predsjedniku, na otvorenju 1947. godine (Foto: www.pinterest.com) i danas (Foto: www.goalzz.com).

bernabeu-in-gamper

Lijevo: Santiago Bernabéu, predsjednik, koji je Real doveo do statusa najboljeg nogometnega kluba 20. stoljeća i Joan Gamper, jedan od osnivača Barcelone (desno). Izvor: Wikipedia.

S druge strane, Barcelona (Barça, Blaugrana, Culés, Azulgranas) za svojim vječitim rivalom ne zaostaje previše. U zadnjem desetljeću, čak je četiri puta osvojila Ligu prvaka i (za sada) zasigurno je najbolji klub 21. stoljeća. Katalonski klub osnovan je 29. studenog 1899., a crveno-plavu kombinaciju dresova Barcelona je dobila po uzoru na švicarski Basel, odakle dolazi Barcin prvi predsjednik Joan (Hans-Max) Gamper (1877-1930). Dom Barcelone je stadion Camp Nou, koji prima skoro 100.000 gledatelja. Klub prati više od 90.000 ljudi (Facebook).

camp-nou-2

Camp Nou za vrijeme otvorenja 1957. godine (Foto: www.blaugranas.com) i danas (Foto: www.barcelona.com).

grafika

Grafika: www.fcbarcelona.com

Rivalstvo među klubovima seže u rane tridesete godine prolog stoljeća, kada je FC Barcelona postala simbol katalonskog nacionalizma, koji je svoju podršku tražio u španjolskog republikanstvu. Prirodni neprijatelj tome predstavljao je španjolsko – kastiljski nacionalizam, duboko usađen u monarhizmu i fašizmu, čiji je vođa bio general Franco. Na vlast je došao pobjedom u krvavom građanskom ratu (1936-39), što je za cijelu Kataloniju, a samim tim i Barcu (pa i baskijski Athletic Bilbao) značilo, da će u godinama koje slijede postati opozicija vladajućem režimu (moto Barcelonista: Més que un club = Više nego samo klub), koji će se na vlasti zadržati sve do 1974. U svijesti navijača Barcelone madridski je rival doživljen kao ‘režimski klub’.

naslovnica madridske marce

Naslovna strana madridske Marce, 14.06.1943 (Foto: www.centurymatch.com)

Polufinale Kupa 1943

Prva veča netrpeljivost, čak i mržnja, među klubovima datira u vrijeme Drugog svjetskog rata, koji je divljao po Starom kontinentu, a koji je ipak zaobišao Španjolsku (neutralan status). U prvoj polufinalnoj utakmici Kupa Generala (Kup Kralja) na starom Barcinom stadionu Les Corts utakmica je završila pobjedom domaćina sa 3:0. Gosti iz Madrida oštro su protestirali. Gnjevni su bili na publiku, koja im je navodno zviždala prilikom svakog dodira lopte, na suca koji je navodno dozvolio pregrubu igru domaćih, tvrdili su da su sva tri pogotka Barcelone bila neregularna. Eksplozija nezadovoljstva i frustracije zbog poraza urodila je plodom te je pala odluka, da se navijačima ‘blaugrane’ zabrani dolazak na revanš u Madridu. Autobus sa gostujućim igračima kamenovan je od hotela do stadiona, a vratar Barcelone Miró postao bi meta navijača već ako bi prešao gol crtu. Pod tim i takvim okolnostima Real je već nakon pola sata igre došao do prednosti 2:0, a nakon isključenja Garcie (Barcelona) gosti su se ‘predali’ dobacujući domačim igračima, da postignu onoliko pogodaka koliko hoće. Ponuda je bila objeručke prihvaćena. U samo 13 minuta Real je postigao čak šest pogodaka i na odmor otišao s prednošću 8:0. Predsjedniku Barcelone dežurni je policajac zabranio proteste tako što mu je zaprijetio da će ga uhititi, dok igrači Barcelone uopće nisu htjeli ući na teren da odigraju drugo poluvrijeme. Međutim, i oni su morali popustiti jer im je bilo rečeno: ”Ili ćete izaći na teren ili ćete u zatvor!” U takvoj atmosferi straha, potpuno indisponirani i demoralizirani, igrači ‘blaugrane’ tek su ‘odradili’ utakmicu do kraja. Rezultat: 11:1 u korist Reala, čiji igrači i navijači, shvatajući o čemu se radi, pobjedu baš nisu glasno proslavljali. Pričuvni vratar Barcelone Fernando Argila se sjeća: ”Takmičarskog duha nije bilo. Nipošto. Barem ne do te utakmice.” Zanimljivo, visoku pobjedu nad rivalima iz Katalonije Real nije unovčio konačnom pobjedom. U finalu je izgubio od Athletica (Bilbao).

 

REAL MADRID BARCELONA
11 Europski prvak 5
4 Svjetski prvak 3
0 Pobjednik Kupa pobjednika kupova 4
2 Kup UEFA 3
2 UEFA Superkup 5
32 Španjolski prvak 24
19 Pobjednik Kupa Kralja 28
10 Španjolski superkup 14
1 Pobjednik španjolskog ligaškog kupa 2
81 UKUPNO 89

Kao što i ljestvica prikazuje, Barcelona je od Reala bogatija za osam trofeja, ali veći broj onih najvažnijih (španjolsko državno prvenstvo i kup europskih prvaka) ipak ostaje u Madridu kod Reala, koji je, statistički, također uspješniji u međusobnim ogledima, barem kad su u pitanju zvanični susreti (donja ljestvica).

TAKMIČENJE(broj odigranih utakmica) POBJEDE  REMIJI GOLOVI
RMCF FCB RMCF FCB
La Liga (172) 72 68 32 280 273
Copa del Rey (33) 12 14 7 64 63
Copa de la Liga (6) 0 2 4 8 13
Supercopa de España (12) 6 4 2 25 17
Champions League (8) 3 2 3 13 10
SVA TAKMIČENJA (231) 93 90 48 390 376
Prijateljske utakmice (33) 4 19 10 42 83
SVEUKUPNO (264) 97 109 58 432 459